Stefan Đukić: Atlantisti, ugledajte se na Sjedinjene Države!

Poslednjih par dana smo bili svjedoci velike medijske, partijske i aktivističke pažnje predlogu ratifikacije NATO pozivnice Crnoj Gori u američkom Senatu. Sama činjenica da se jedino ovoj ratifikaciji posvetila tolika pažnja ukazuje na jednu važnu stvar – koliko god i sami atlantisti pričali da su u NATO alijansi sve članice jednake, da su sve „za stolom“, pokazalo se da je priroda saveza orvelovska – „sve su životinje (članice) jednake, ali su neke jednakije od drugih“. Naravno, kao što su zagovornici neutralnosti odavno ukazivali, ovo je sasvim logično. Podsjetimo se jednog od boljih argumenata pri referendumu o nezavisnosti Crne Gore – u zajednici ne mogu biti jednake države tako različite veličine i populacije. Kako onda mogu biti jednake Albanija i Njemačka, Estonija i Francuska, Crna Gora i SAD? Razlike između Crne Gore i Srbije su smiješne u odnosu na razlike između nas i SAD-a. Na ovu jasnu distinkciju između članica su nam nenamjerno, frojdovskom omaškom, ukazali svi zagovornici ulaska u NATO s obzirom na to koju su pažnju pridali (još nezavršenoj) ratifikaciji u SAD-u, iako su ranije govorili da su članice podjednake u svemu.

Zagovornicima ulaska u NATO savez ipak želim da skrenem pažnju na jednu daleko važniju stvar. Pošto od početka agitovanja za ulazak u ovaj vojni savez slušamo da NATO nije samo skup oružanih snaga, već i skup vrijednosti (iako te vrijednosti ne dolaze zbog članstva u alijansi, već zbog drugih principa, te da imamo u njoj i vrlo demokratske, ali i veoma nedemokratske i korumpirane države), red bi bio da primjenimo neke od tih vrijednosti. Skrenuo bih pažnju na način ratifikacije u američkom Senatu. Pozivnica ovog puta nije ratifikovana jer nije moglo doći do aklamacije predloga, odnosno predlog nisu podržali svi senatori. Praksa u Senatu je takva da, ako nema vremena za diskusiju, ako nema prilike da se svaki senator iskaže o bilo kom predlogu, onda jedino podrška svih znači prolaz predloga. Naš parlament je u suštinskoj blokadi, njega bojkotuje kompletna opozicija, i za zasjedanja se jedva obezbjeđuje kvorum. Da postoji ta mogućnost, naša Vlada bi zakazala glasanje o ulasku u NATO alijansu čak i sa ovako blokiranim parlamentom time pokazujući kako od „zapadnih vrijednosti“ ne posjeduje ništa. To što je jasno da se neće svi poslanici izjasniti o ovako važnoj stvari ih ne zabrinjava.

Nakon što predlog o ratifikaciji pozivnice dođe u redovno zasijedanje Senata, on ga može odobriti samo uz dvotrećinsku podršku. To je praksa u američkoj spoljnoj politici iz prostog razloga što svaki međunarodni ugovor na neki način umanjuje suverenost države. Zar je moguće da ulazak Crne Gore u NATO više udara na suverenost Sjedinjenih Država nego same Crne Gore? Kako to da se zahtjeva viši konsenzus u zemlji koja ulazak Crne Gore maltene neće ni osjetiti? Mi mijenjamo zakone o učešću u međunarodnim misijama, stavljamo prioritet odgovoru na član 5 saveza u odnosu na sve druge reakcije na međunarodnom planu, moramo da trošimo daleko više za odbranu. To su samo neke stvari našeg suvereniteta kojeg ćemo se odreći. Zar se to rješava uz natpolovičan odnos u parlamentu? Za ovako bitne odluke, ne samo da je potrebna podrška makar 2/3 parlamenta, već i podrška građana na referendumu, jer ovo u korijenu mijenja ustrojstvo ove zemlje. Nejasno je kako pojedine partije iz opozicije dovode u pitanje legimitet izbora i samog parlamenta ali su spremne da na sve te optužbe zaborave i da uđu u skupštinu i glasaju za eventualni ulazak u vojni savez. Čak i sa njima nema dvotrećinske većine.

Takođe, imajte u vidu obrazloženje ko-predlagača, senatorske Džin Šahin: „Ratifikujući ulazak Crne Gore, šaljemo poruku da Kongres neće ustuknuti pred ruskim prijetnjama“. Time nam ukazuje da standardi, zakoni nisu bitni, bitno je samo da budemo čip u globalnoj partiji šaha između velikih sila. Naša Vlada i dalje ima mogućnost da odustane od ovog puta i da odabere jedini koji afirmiše suverenost, a to je neutralnost.

Stefan Đukić

Pokret za Neutralnost