Filip Kovačević: 2019 – rat ili mir? (kolumna)

Godina koja je na izmaku se u geopolitičkom smislu može smatrati kao tranziciona. Nijedan rat – a trenutno u svijetu postoji desetak sukoba u kojima je u ovoj godini poginulo više od hiljadu ljudi (najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu) – nije se okončao, ali se, u isto vrijeme, nije otvorio nijedan novi ratni sukob. Dok je na primjer u Siriji došlo do određenog smirivanja situacije, situacija se u Avganistanu pogoršala. Bliski istok je nastavio da gori nesmanjenom žestinom.

Čak i povlačenje američkih vojnika iz Sirije i (donekle) iz Avganistana koje je nedavno najavio američki predsjednik Donald Tramp nije ništa više od taktičke kalkulacije. Iran ostaje američki strateški neprijatelj broj jedan u regionu i nema nikakvih naznaka da će SAD izmijeniti strategiju orijentisanu na svrgavanje postojeće vlasti u toj zemlji. To znači da su dalji sukobi neminovni. U isto vrijeme, daleko su od rješenja i ratovi u Jemenu, Somaliji, Libiji i Ukrajini. U stvari, tranzicija koja je obilježila ovu godinu nema ništa pozitivno u sebi. Očigledno je da se ide od lošeg ka gorem.

U geoekonomskom smislu isto tako se naziru veliki problemi. Mnogi ekonomisti vjeruju da se globalna finansijska kriza koja je počela 2007. godina uošte nije okončala nego je njen najveći udar samo privremeno odložen monetarnim mjerama centralnih banaka usmjerenim na simptome, ali ne i na uzroke krize. I zbilja dešavanja na svjetskim berzama posljednjih dana ukazuju da se kriza ponovo nazire, akcije gube na vrijednosti, a mnoge kompanije ulaze u rizik bankrota. Cijena nafte i drugih energenata nepredvidljivo varira (i pored dogovora određenih ključnih država), a to je jasan znak problema u rastu globalne ekonomije. Manje rasta znači veću nezaposlenost, siromaštvo, očaj.

Ako se sistemno sagledaju dešavanja u svjetskoj istoriji u posljednjih petsto godina, nije teško uočiti slijedeći trend: ekonomska kriza, veliki rat, ekonomski rast i razvoj. Najupečatljivi primjer  su naravno tri „zlatne decenije“ poslije Drugog svjetskog rata, mada ni naglo bogaćenje zapadnih korporativnih struktura poslije završetka Hladnog rata u Evropi ne treba zanemariti. Ipak, izgleda da se iz bivšeg socijalističkog bloka izvuklo sve što je moglo stimulisati globalni ekonomski rast, a širenje na nova tržišta i resursne baze je onemogućeno jačanjem nacionalno-orijentisanih elita na širem prostoru Evroazije. Upravo u obračunu između ovih elita i snaga globalističkog neoliberalnog kapitalizma i leži opasnost od novog velikog rata.

Nema sumnje da će 2019. donijeti dodatna zaoštravanja, uz vrlo moguće otvaranje novih žarišnih tačaka. Područje tzv. Zapadnog Balkana i bivše centralnoazijske republike SSSR-a su po tom pitanju na vrhu liste kandidata. Korumpirani, autoritarni režimi, osiromašeno stanovništvo, ideološka konfuzija i neznanje, zavisnost od moćnih globalnih igrača, sve su to sigurni sastojci za izbijanje nasilja. Crna Gora tu ne predstavlja nikakav izuzetak. Njena ranjivost je više nego očigledna. Kao i uvijek u sličnim situacijama, vrhuška će svoje familije i novac evakuisati na vrijeme, a narod će ostati da strada i gine.

Suočen sa raspadom parlamentarne demokratije i formiranjem fašističkih režima u Evropi tridesetih godina prošlog vijeka, italijanski marksistički filozof Antonio Gramši formulisao je ideju koja, čini mi se, još uvijek dobro odražava stav neophodan savremenoj ljevici  – „pesimizam intelekta i optimizam volje“. To znači da i pored toga što izgleda da nema izlaza iz date situacije i da je najgora opcija na horizontu, treba djelati u skladu sa humanističkim principima jednakosti i solidarnosti. Iz humane kolektivne akcije koja se poduzima može se roditi nova dimenzija, novi subjekt koji mijenja sve. Ontološki gledano, svijet nije zatvoren sistem, u  momentima krize, na značaju dobijaju čak i najsitniji detalji, najobičnije svakodnevne odluke. Rat nikada nije neminovan.

Objavljeno u nezavisnom crnogorskom nedjeljniku Monitor, 29.12.2018.