Filip Kovačević: Milošević i CIA (kolumna)

Beogradski časopis Nedeljnik izazvao je medijsku buru krajem prošle sedmice kada je objavio tajna dokumenta o Slobodanu Miloševiću iz arhiva CIA. Poput šumskog požara, kratke izvode iz teksta u Nedeljniku, zajedno sa fotografijama originalnih dokumenata, proširili su internetom veb portali iz većine bivših jugoslovenskih republika. Pokrenula se lavina komentara i poznatih i anonimnih komentatora. Tematika uloge spoljnih faktora u raspadu Jugoslavije ponovo se našla u žiži javnosti. Nikada temeljno i objektivno istražena zbog zarobljenosti akademskih istraživača aktuelnim političkim projektima vladajućih elita, ova tematika je u zadnjih 20 godina postala plodno tlo za tzv. teorije zavjere koje često prate izlivi nacionalističke i vjerske netrpeljivosti. Ne predstavlja iznenađenje što, predodređene zavjereničkim principima svog funkcionisanja kao što su tajnost i perfidnost, obavještajne službe u njima igraju glavnu ulogu. A ne čudi ni to da se CIA, kao glavna obavještajna služba najmoćnije države svijeta, smatra začinom u svakoj čorbi lokalnog prevrata, puča ili revolucije.

Zbog toga veliko interesovanje, sa pravom, prati sva dokumenta koja CIA deklasifikuje. Deklasifikacija je generalno rijetka praksa koja može imati dramatičan istorijski značaj. Tako je na primjer svjetska javnost saznala da je CIA direktno učestvovala u zbacivanju ustavno izabranih vlasti u Iranu 1953. i Gvatemali 1954. i da je pružala pomoć Pinočeovim pučistima protiv socijalističkog predsjednika Aljendea u Čileu 1973. O učešću CIA u ovim dešavanjima se decenijama spekulisalo, a onda su iz arhiva svijetlo dana ugledala dokumenta koja empirijski potvrđuju istinitost navoda kritičara i protivnika američke imperijalne politike. Veliko je pitanje, međutim, koliko je CIA zaista spremna da otkrije svoje miješanje u događaje novije istorije kao što su bili etnički sukobi na našem tlu 90-tih. Najčešći odgovor koji se dobija od njenih predstavnika je da „niti mogu da potvrde niti da opovrgnu“ bilo što.

Sve to sam imao na umu kada sam, pozivajući se na američki Zakon o slobodnom pristupu informacijama, uputio zahtjev CIA za sva dokumenta koja se tiču Slobodana Miloševića. Poslije pet mjeseci i dva kruga „dopisivanja“, na moje ime je stiglo osam dokumenata na ukupno 16 stranica. Baš ta dokumenta je objavio Nedeljnik zajedno sa prevodom mog uvodnog teksta u kome sam predstavio najvažnije zaključke u vezi njihovog sadržaja. Tekst sam prvobitno napisao na engleskom za jedan nezavisni američki portal. Sada vidim da su neki američki sajtovi preveli Nedeljnikov prevod ponovo na engleski. Baš kao i crnogorska opozicija, izgleda da je opozicija američkoj hegemoniji prilično nekoordinisana. Ko bi mogao da stoji iza toga…

Ovo retoričko pitanje na stranu, mislim da će „deklasifikatori“ iz CIA biti veoma iznenađeni sa tim koliko sam mnogo stvari doznao iz relativno malo materijala koji su mi poslali. U stvari, utvrdio sam ključnu stvar o njenom načinu rada. Dokumenta o Miloševiću pokazuju da CIA modifikuje i cenzoriše obavještajne podatke sa terena u skladu sa trenutnim ciljevima i potrebama američke spoljne politike. To znači da se CIA više bavi nametanjem i propagandom nego obavještajnim radom. Autentična obavještajna agencija prikuplja podatke, analizira ih onakve kakvi zaista jesu, i proslijeđuje svoje zaključke onima koji donose odluke. U slučaju CIA, izgleda da imamo obrnut proces. Prvo vladajuća elita donose odluke koje na najpotpuniji način štite i unapređuju njene privatne političke i ekonomske interese, a onda se prikupljeni podaci friziraju (ili čak izmišljaju) kako bi opravdali ispravnost donesenih odluka. Tako dolazimo na primjer do američke invazije Iraka navodno zbog Huseinovog oružja za masovno uništenje čije je postojanje „utvrđeno“ čime drugim nego izvještajem CIA. Kada je, pak, elita izvela što je naumila i osigurala enormni profit, uspostavilo se da oružja nije ni bilo. I „nikom ništa“, osim naravno toga što je milionima Iračana svakodnevni život pretvoren u pakao.

U sličnoj tragediji je i Milošević odigrao glavnu ulogu. Izgleda da se i svi današnji balkanski lideri režiraju istim režiserom. Sa istim konačnim rezultatom.

Izvor: nezavisni nedjeljnik Monitor, 12.08.2016.