Filip Kovačević: Ruska orhideja? (kolumna)

Ostalo je nešto od modernističkog pjesnika iz studentskih dana na Jejlu u Džimu Engltonu, dugogodišnjem šefu kontraobavještajne službe CIA-e, kada je svom prijatelju, novinaru Edvardu Džeju Epstinu, negdje krajem 70-tih godina prošlog vijeka, u jednoj rečenici razotkrio suštinu djelovanja svakog državnog aparata. “Ne zaboravi, Ed”, rekao je, “obmana je stanje uma (state of mind) i um države (mind of state).” U to vrijeme, nakon što je urotom mediokriteta, a moguće i prikrivenih sovjetskih “krtica” otpušten iz CIA-e, Engleton je provodio svoje penzionerske dane, gajeći orhideje u sopstvenom stakleniku.

Orhideja je inače poznata kao “cvijeće obmane” jer nema ništa hranljivo da ponudi insektima od kojih zavisi da bi se razmnožavala. Zbog toga je prirodom prinuđena da vara insekte na najrazličitije moguće načine, od simuliranja mirisa i boje hrane do pretvaranja djelova njenih cvijetova u izgled ženske jedinke ili, čak, suparničkog insekta i rivala. Tako, na primjer, jedna vrsta orhideje koju je Englton pokazao Epstinu ima na laticama nešto što liči na glavu pčele. Ona izaziva instinkt samoodbrane kod osa koje latice probadaju žaokom i time dolaze u kontakt sa polenom orhideje. Na isti način, zatim, taj polen prenose do druge orhideje iste vrste.

Slično je i sa državama. Koliko puta u istoriji su dvije države obmanom isprovocirane u otvoreni sukob ili rat za račun treće države koja je vukla konce sopstvenih interesa? Zbilja, da li je ikad i bilo rata, a da nije bio utemeljen na takvoj matrici? Države nemaju ništa od ljepote orhideja, ali su dovele mehanizme obmane do smrtonosne efikasnosti. U dvadesetom vijeku, žrtve država su prvenstveno postali sopstveni građani i građanke.

Ipak, obmana je, ne smije se zaboraviti, ne samo “um države”, nego i “stanje uma”. Da bi uspjela, onaj koji je obmanut mora biti podložan obmani. Znanje o obmanama otvara mogućnost otpora. To je i jeste cijela poenta.

U vrijeme kada se sprijateljio sa Engltonom, Epstin je pisao knjigu o Li Harviju Osvaldu i ubistvu predsjednika Kenedija. Posebno su ga zanimali tragovi koji su vodili ka Osvaldovim vezama sa sovjetskim i kubanskim obavještajcima. Bilo mu sumnjivo da je, svega tri mjeseca poslije ubistva u Dalasu, na Zapad prebjegao oficir KGB-a Juri Nosenko koji je tvrdio da je lično vodio Osvaldov dosije dok je Osvald živio u Sovjetskom Savezu i da je zaključio da on ne predstavlja nikakav interes za sovjetsku obavještajnu službu. Nasuprot tome, Englton je vjerovao da je Nosenko lažni prebjeg poslat da, govoreći neistine, dezorijentiše i zbuni CIA-u. Međutim, iako godinama zatvoren i ispitivan u tajnom zatvoru, Nosenko nije priznao ništa. Enigma je ostala do današnjeg dana.

Po Engltonovom uvjerenju, kao i po dokazanim kontraobavještajnim uspjesima koje su imali prije, za vrijeme, i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, Sovjeti su bili majstori obmane. Dešavalo se čak da se operacije protiv CIA-e finansiraju novcem same CIA-e kao, na primjer, u operaciji WiN u Poljskoj. Neki su čak vjerovali da je i sam raspad Sovjetskog Saveza jedna kompleksna obmana KGB-a da bi njihovi kadrovi, umjesto komunista, preuzeli vlast i zagospodarili privrednim i prirodnim resursima. I, zaista, kada se pogleda profesionalni presjek vrhuške današnje putinovske Rusije, većina je svoju mladost provela radeći za “službu”. A globalni koncenzus je da ne postoje “penzionisani” obavještajci.

Posebno je interesantno da se sada u SAD-u tvrdnje o ruskoj obmani ne tiču kraja mandata jednog predsjednika, već njegovog početka tj. načina na koji je izabran. Skandalozni navodi o ruskoj involviranost u izbor Trampa ne silaze sa naslovnica masovnih medija. Međutim, imajući u vidu otvoreno i javno protivljenje izboru Trampa iz vrha američkih obavještajnih službi, ne radi li se možda o dvostrukoj obmani, obmani da je bila obmana? Jer, ovako, cijela priča, u svojoj predvidljivosti, više liči na suncokret nego na orhideju.

Izvor: nezavisni nedjeljnik Monitor, 21.07.2017.