Filip Kovačević: I humano i racionalno i promišljeno (kolumna)

Učestvujući u demonstracijama pod nazivom „Ne ratu i siromaštvu“ koje su održane za vrijeme samita NATO država u Čikagu u maju 2012. godine, veteran vijetnamskog rata Ron Makšefri je izjavio: „Totalno podržavam stopiranje NATO i stopiranje ubistava nedužnih civila. Da smo uzeli novac koji smo potrošili na bombe i potrošili ga na „zelenu energiju“, ne bi morali da održavamo pomorske puteve za transport nafte.“ Po mom mišljenju, Makšefri je artikulisao jedan human, racionalan i promišljen stav. Human je jer vrednuje dostojanstvo svakog ljudskog života, pravo svakog ljudskog bića na spokojan i prosperitetan ljudski vijek, kao i na tolerantnu i miroljubivu koegzistenciju različitosti na zemaljskoj kugli. Racionalan je jer postavlja vrijednosti naučnog razvoja, tehnološkog napretka i globalne solidarnosti u raspodjeli resursa iznad proizvodnje, prodaje i upotrebe oružja i jer uviđa da se svako nasilje i rat mora završiti za pregovaračkim stolom. Promišljen je jer iza retorike svjetskih centara moći o slobodi i ljudskim pravima razotkriva mehanizam geopolitičkih interesa političkih oligarhija i krupnog kapitala.

Uvjeren sam da imati human, racionalan i promišljen stav o postojećoj crnogorskoj spoljnoj politici znači zalagati se za vojnu neutralnost Crne Gore. Može li neko osporiti humanost neučestovanja u nasilju i ratovima i promovisanje mirnog razrješenja sukoba? Da takvo osporavanje nije moguće, uviđaju i protivnici neutralnosti.  Zbog toga i tvrde da Crna Gora eventualnim pridruživanjem NATO savezu neće više nikada učestovati u ratovima. Međutim, da li je ova tvrdnja istinita? NATO je direktno učestovao u najmanje tri rata u zadnjih dvadeset godina, a najmoćnije njegove članice su logistički podržale još nekoliko. Ulaskom u NATO i svi crnogorski poreski obveznici će biti uključeni u finansiranje ratnih operacija. Umjesto u obrazovanje i penzije, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, i novac crnogorskih građana će ići u puške, bombe, transportere i vojne operacije. Neki naši građani i građanke će biti izloženi opasnosti da budu povrijeđeni i stradaju daleko od svojih porodica i domova, negdje u pustarama Azije i Afrike. Crna Gora će snositi teret ratnih nameta i žrtvi, a benefite će između sebe dijeliti globalna kapitalistička oligarhija i njihovi korumpirani partneri u crnogorskom političkom vrhu. Djeca siromašnih će na bojište, a djeca bogatih u provod. Želimo li to? Je li to humano?

Ako, dakle, nije sporno da je neutralnost human stav, treba vidjeti da li je i racionalan? Među protivnicima neutralnosti često se čuje argument da će ulazak u NATO manje opteretiti državni budžet nego neulazak. Da li je ova tvrdnja istinita? Jedan pogled na vojni budžet evropskih država koje su vojno neutralne je dovoljan da se utvrdi da sve one troše manje od 2% GDP koji se pominje kao NATO standard. Prema podacima dostupnim javnosti, Irska troši 0,7%, Austrija 0,8%, Švajcarska 0,9%, Finska 1,4-1,6%, Švedska 1,5% i Malta 1,7%. I ne samo to. Većinska javnost u ovim državama, od kojih su sve, izuzev Švajcarske, i članice Evropske unije snažno podržava politiku vojne neutralnosti. Očigledno je da je za većinu građana neutralnost ne samo humana nego i racionalna opcija.

Spajanje humanosti i racionalnosti je ideal svake političke zajednice. Politika vojne neutralnosti omogućava postizanje barem jedne dimenzije tog ideala. Međutim, ostaje pitanje koliko je ona promišljena u postojećem crnogorskom kontekstu? Ne znači li neulazak u NATO da Crna Gora ostaje nekako izvan zajednice demokratskih država, ostavljena na milost i nemilost kriminogene vlasti? Odgovor na ovo pitanje zahtjeva pošteno suočavanje sa činjenicom da se države koje su po svom unutrašnjem političkom uređenju demokratske uopšte ne ponašaju na demokratski način kada su u pitanju odnosi sa drugim državama. One generalno imaju jedan aršin za svoje građane, a drugi za sve ostale. Dovoljno se malo pažljivije zagledati u spoljnu politiku Sjedinjenih američkih država, pa uvidjeti da je ova država prekršila, i nastavlja da krši, čitav niz normi međunarodnog prava sadržanih u statutima različitih međunarodnih organizacija, uključujući i Statut Ujedinjenih nacija. Dokazi koje je do sada iznio Edvard Snouden na primjer pokazuju da su institucije američke vlasti na čudovišan način razorile pravo na privatnost desetina miliona ljudi širom svijeta. Možemo li se stoga pouzdati u to da su aktivnosti američkih zvaničnika uzor demokratskog djelovanja i poštovanja elementarnih ljudskih prava?

Sa druge strane, ni socijalistička Jugoslavija, kao ni mnoge države Pokreta nesvrstanih, nisu bile demokratije po definiciji Vašingtona, ali zar nisu dale nemjerljiv doprinos poboljšanju kvaliteta ljudskog života na planeti, uključujući i umanjivanje opasnosti od nuklearnog Armagedona? Danas, na primjer, zemlje BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) igraju pozitivniju ulogu u potrazi za  pravednijom raspodjelom globalnih resursa nego zemlje-osnivačice NATO-a. Zbog toga nije promišljeno tvrditi da će neulaskom u NATO demokratsko stasavanje i ekonomski razvoj Crne Gore na bilo koji način biti usporeni ili zaustavljeni. Vojna neutralnost koja podrazumijeva otvorenu i prijateljsku saradnju sa svima, uz njegovanje obostranih interesa i univerzalnih vrijednosti, je jedini autentični put ka prosperitetu crnogorskih građana i dostojanstvenom položaju crnogorske države u međunarodnim odnosima. Crna Gora, kao mjesto povjerenja i za Zapad i za Istok, je i human i racionalan i promišljen izbor.

Autor je profesor političke psihologije na Univerzitetu Crne Gore i analitičar geopolitike. Predsjednik je Upravnog odbora Pokreta za neutralnost Crne Gore.

Objavljeno u dnevnom listu Vijesti 13.januara 2014, vijesti.me